“…ipak ustajem srecan
Gotovo svakog dana mog zivota
I davim na suncevoj svetlosti
Najlepse snove mojih noci”

Prever

…napisao davno.
I ne znam zasto,tek,ovi stihovi mi se davno urezali u memoriju i cesto ih sebi ponavljam.

Probudio me je jedan nestvarno blistav dan,kao najava onih lepih dana kojima ce nas prolece castiti,kada najzad poseti i nase zivote.
Ustao sam iz kreveta sa osmehom
Ispruzio ruke visoko ka nebu
I napravio prvi danasnji korak
Pustio hladnu,bistru vodu preko lica…
Pustio nekoliko poruka preko zica…
Pokusao da nasmejem Nju
Ali je boli
A ja se ne razumem u te zenske stvari,tu ja nista necu moci
Nisu bas svemoguce moje carobne moci
I ponekad je sva mudrost znati kada stati
Kada nestati,a kada doci i ostati

Bice ovo jedan radostan dan
Mora biti
Zamisli!
Citava se planeta okrece
razgone se oblaci
Prave prvi koraci…
Da nam dodje prolece.

Pa,ko ce onda
Biti tako lud da danas brine
Zbog svega o cemu ne vredi ni razmisljati?!
Sutrasnji dan neka brine sam za sebe.
Ovaj se lepi dan nikada nece vratiti
Onima
Koji su danas imali pametnija posla
I nisu imali vremena
Da,vremena.
Kao da je vreme nesto sto se ima…
Dakle
Onima
Sto nisu imali vremena
Da se mirno i tiho
Naslone na stablo nekog drveta
Udahnu ovaj vazduh novog dana
I dopuste Suncu da ih miluje.