Sest dobrih drugara…u kuci prepunoj veselih ljudi.
Na svet je dosla prelepa cerkica mog najboljeg druga,ziva nam i zdrava bila stotinu godina!
Dok se zagrljeni slikamo,prelazim pogledom preko tih lica oko mene.
Sest dobrih prijatelja.
25 godina zajedno.
To je dvadeset pet puta sest rodjendana godisnje,dvadeset pet slava,poneka svadba,stotine zurki…sest prvih ljubavi,prvih izlazaka…prva rodjenja novih,dragih bica.

Hiljade i hiljade susreta,razgovora,podrske…
Druzenja….
Mogu samo da pogledam u Nebo i zahvalim Bogu na svim dragim ljudima kojima me je obasjao na ovom svetu.
Zato sto nikada nisam sam,zato sto sam okruzen dobrim ljudima,zato sto me vole i sto sam voljen…
Volim sto postoje jutarnje kafe u omiljeno kaficu,”dobrojutrokomsija”,bake koje prodaju sir i kajmak na pijaci,a osmehom me caste,onako,usput…
Kazu,kada si srecan,stavi kamencic u cipelu,da te nesto zulja…da se ne uznesemo u svojoj sreci.
Volim svoj zivot.
Volim sto sam ga uredio po mojoj meri i volji,sto nikome nista nisam duzan,niko me ne juri i nikuda ne zurim.
Volim sto mogu da pisem i sto postoje oni kojima se to dopada…
Sve sto imam dovoljno mi je,kada je okupano ljubavlju i mirom.

I zato se ne uznosim…kamencic me zulja.
Ona je moj kamencic.
Jos samo kada bi i Ona bila srecna.
Bilo gde da je na svetu,ma ko da je ljubi…samo da je srecna.
A nije.
A ne mogu joj pomoci…
Sirokim toplim zagrljajem prihvatam je u sve moje.
Ali koraci koje treba da napravi u njenim su stopalima.