Juce me je probudio bol.
Sa prvim korakom koji sam napravio,pao sam kao pokosen.Uvijao sam se u najstrasnijim bolovima koje sam ikada osetio,sasvim sam i bespomocan,na hladnom podu.
Isekao me je strahovit bol u ledjima,onaj koji ucini da klecnemo u kolenima i ostanemo potpuno nepokretni…telefon je bio svega dva metra od mene,ali ja nisam bio sposoban ni za najjednostavniji pokret…apsolutna nemoc.
Srecom,posle desetak minuta,uspeo sam da se dovucem do kreveta i zovem prijatelja.
Nekoliko minuta kasnije,popio sam lek protiv bolova i uspeo da preguram jucerasnji dan.
Srecom,iako potpuno sam u trenucima najveceg fizickog bola koji sam osetio,vec dva dana telefon zvoni,sa pitanjima svih prijatelja,da li mi je bolje.
Samoca je strasna stvar,ne samo u trenucima bespomocnosti,samoca je najteza kada nema onog jednostavnog pitanja “kako si,jeli bolje?”
Hvala Bogu na svim dobrim i dragim ljudima koji brinu za mene…

Juce sam imao samo obican napad jakog bola izazvanog lumbagom,od toga se ne u mire,sa tim se umire…danas mi je vec mnogo bolje.
Ali i ono juce,bilo mi je dovoljno,da se podsetim koje je blago biti zdrav i bez osecaja bola…stanje koje je,inace,redovno,ali na koje se naviknemo,kao da unapred imamo pravo na srecu i zdravlje.
A ni to nam niko nije obecao…
Kada zaboli,sve drugo pada u drugi plan,postane nebitno…osim jedne sitnice.
Cuo sam njen glas juce,njeno “brinem za tebe”
I eto melema koji leci i vraca nadu.
I tako,ona brine za mene,ja brinem za nju…bolelo je…mnogo je bolelo.
Ali i bol je laksa kada se podeli na dvoje.
Bol osvescuje.
Ucini da shvatimo koliko smo srecni kada nas nista ne boli.
Natera da shvatimo da je i to dovoljno za srecu.
Nista vise od toga.
Bol nas podseti da cenimo sve one koje boli,kada i nas boli.
Da nismo sami,da neko brine.
Danas sam vec mnogo bolje…danas mi Ona nedostaje jos i vise.
Da je poljubim…da prodje.