Kada sam ovo procitao,prvi osecaj je bio lagani drhtaj citavim telom.
Bila je to prica,citav jedan trenutak,koji sam u sebi osecao,ali nikada nisam zapisao.
Lutajuci po nekim blogovima sirom neta,"upoznao" sam i Hanibala Lektora,koji nije stedeo pohvale za sve sto sam napisao.
Bio sam zbunjen.
Siguran sam i sada da ne pisem nimalo posebno,pa to su samo piskaranja kojima oslobadjam svoju dusu preteranog pritiska!
Ali,eto...nekom je to izgledalo,ne samo lepo,vec i istinito.
Naime,sve sam vise ubedjen da su sve price opste i zajednicke,isto osecamo,isto se radujemo i isto boli.
Cak i onda kada mislimo da smo najusamljeniji u svom bolu.
I tako,citajuci,naidjem na pricu,Hanibalovu pricu,od koje mi je dah zastao.
Ne zato sto je lepa.
Ne!
Vec,zato sto je to moja prica,ona koju nikada nisam napisao,od reci do reci!
Nista ne bih dodao ni oduzeo.
Dragi druze,hvala ti na ovome,iako ne svesno,mnogo si me obradovao.
A da ne bi ostali duzni ostalim blogerima,"ukrao" sam tvoju pricu i sada je dajem na znanje:
Ispricacu vam jednu pricu...
Pricu o neobicnom susretu.
Zureci kroz jedan od normalnih hladnih dana mog zivota,prolazio sam kroz park.
Pratio sam stazu koju su ljudi napravili kroz snijeg,koji je vec dugo padao.
Uporno sam se borio da zastitim lice od tog snijega.
Najedanput,na rukavu sam primjetio nesto divno.
Zastao sam...
Primetio sam jednu malu pahuljicu.
Ne znam koliko dugo je vec bila tu,ali je bila posebna.
Osvrnuo sam se oko sebe daprovjerim da li neko posmatra sta radim.
A sta sam radio?
Polako sam uzeo pahulju i stavio na dlan.
Tek tada sam primjetio koliko je ona,zapravo,divna i da se mnogo razlikuje od ostalih.
Bio sam ocaran njenom jednostavnoscu.
Eh,kako li je samo izgledala carobna...
Utim trenucima sam zaboravio na sve.
Zaboravio sam i na zivot,hladan dan i na snijeg.
Na zalost,moja zanesenost je trajala kratko.
Desilo se nesto,na sta sam potpuno zaboravio.
Pahuljica je pocela da se topi na mom dlanu!
Razocaran i vodjen zeljom da je jos malo zadrzim,na trenutak sam se dvoumio.
Ipak,sagnuo sam se i lagano je vratio tamo gdje treba da bude.
Brzo je vratila sjaj svoj i ljepotu,
jer bila je na mestu gdje i pripada.
Ja sam jos malo ostao u tom polozaju.
POsmatrajuci je i diveci joj se ponovo,ali ovog puta sa tugom,
jer sam znao da vise ne smijem da je uzmem.
Ustao sam i krenuo dalje.
Mnogo puta sam se osvrnuo u pravcu,gdje sam,do maloprije,
drzao na dlanu jednu pahuljicu...





22/11/2007, 12:20
Divno,divno,divno.I mene je ova pricha dotakla na poseban nachin.Hvala shto si je podelio sa nama. :)Zelim ti lep dan
22/11/2007, 12:28
Hvala mala princezo...
Osmesi lete sa lica na lice i najlepsi su lek.
Ti se smesi tamo,ja ovde...mozda nesto i napravimo od ovog dana.
A pridruzice nam se i ostali drugari sa bloga...
22/11/2007, 12:56
priča je lepa , bol istine je u njoj .... Opet sa druge strane govori o hrabrosti i nesebičnosti .... Doći će leto , tada pahulja vishe neće biti pahulja , možda će tada biti najlepše zrno peska , zrno peska se nikada neće istopiti ....
Svi u jednom momentu postajemo jedno , i sve naše priče slede istu ariju , to je život , aepilog je je lični san... Pozzzz
22/11/2007, 13:04
evo,ja se pridruzujem,niste valjda mislili da bilo koje osmehivanje moze da prodje bez mene?:)
sta vise da kazem ne znam,ne bih da se ponavljam,ali svaka prica koju procitam je sve lepsa..
ova pahuljica...tako tajanstveno,a opet sve je receno...ma,ne znam sta reci a da ne pokvarim uzitak nakon citanja tvojih divnih dela....cutim....i uzivam,naravno.:**
22/11/2007, 13:36
lepa priča, nazirem inspiraciju u Remarkovoj "Talas i stena", ali to valjda nije bitno,važno je da si nekome ulepšao dan.
Prijatno!
22/11/2007, 14:24
jako lepa pricica, nasla sam se i ja njoj... i jednoj mojoj davnoj prici...
pozz:-)
31/12/2007, 15:09
biti isti
biti poseban
biti slobodan
biti samo svoj
09/09/2009, 01:11
Ovo je neverovatno...
Ocaravajuce...
Najteze je kad volis, a znas da ne smes... :( boli...