Zazmuris i pozelis…
Izgleda tako lako.Pa ipak…
Skupi se u coveku,u samo jednom danu,mnogo jada i jeda,a tek u citavom zivotu!
I strahovito bi bilo ziveti,strahovito tesko,strahovito bolno,da nema ljubavi.
Da nema nade u nekoga,nekog kome mozemo da se vratimo na kraju jednog sumornog dana,nekoga ciji glas umiruje,nekoga ciji zagrljaj tesi…
Da…zajedno je sve lakse i sve lepse.
Pa ipak,ljudi lutaju svetom usamljeni i prazni,tumaraju svekolikim zemaljskim sarom trazeci i sanjajuci,a sve vreme se spoticu o senku onoga cemu streme.
Zasto je tako tesko pripasti nekome?
Cemu strah od toga da nekome budemo sve?
Ljubav je u svakom od nas.
Ona drhti uplasena,zastrasena,proterana…
Davili smo je,sputavali,pustali da se smrzne na hladnoci samoce,govorili joj da nije lepa,da nikome nije bitna i da nam je savrseno nepotrebna.
O,kako smo surovi bili.
Trazimo ono od cega uporno bezimo.
Plasimo se onoga sto nam je tako potrebno.
A bilo je potrebno samo jedno:
Da zazmurimo i pozelimo.
I eto,pod dlanom,lepo kao ruka u ruci…neko koga volimo,scucuri se sa najlepsim osmehom srece na usnama.
I sve bude kako treba.
Sve,ponovo,bude lepo i bajkovito.
Tako lako i prirodno.
Na svetu,covek ne bi trebao da ima nijedan zadatak do ovog jedinog:
Da ucini lepim ovaj zivot,i sebi i drugima.