Spustila se jos jedna sreda,lagano niz Dunav...ni po cemu posebna,sasvim obicna.
Neko je radio,neko ucio...neko je dremljivo sanjario,gledao filmove,citao...ja sam izmisljao.

Izmislio sam,tako
jednu sanjivu devojcicu
jednu veselu ludu blesavu
sto voli da stoji na rukama
i da plese po ceo dan
zamislio je negde tamo...negde daleko
pa pomislio kako bi lepo bilo
kada bih njoj
bas tako zamisljenoj
kako sam je zamislio
kako bi lepo bilo
kada bih zamislio jedno zuto jarko sunce
samo za nju
I mislio sam mislio
zamislio veliko lepo sunce
i eno ga kako se hladi
na hladnom plastu noci
da je doceka sutra,lepo upakovano mirisno
kako mirisu jutra i dani
kada ih lepo upakujemo
lepo zamislimo
i poklonimo nekom
nekom ko voli sunce 
nekom cije oci najlepse sijaju
kada se umiju plavim nebom
prosuse sjajnim suncem...

Zamislio sam,onda
jednu reku
zelenu obalu i beli sprud
sitnog belog peska
zamislio sam i sebe,sa slamkom u uglu usne
kako zamisljen sedim u travi
pored zamisljene reke
dubokog plavetnila
sa zamisljenom ljubavi 
koju zamisljam tako dugo
pa se mislim,tako zamisljen...
kako lepa ona moze biti
koliko posebna
kad je tako dugo zamisljam
kada u trenu
umem da izmislim sunce i reku
i plavo nebo, i decaka i slamku
i smislim srecu,ljubav,zanos
izmislim cak i pesmu!
Pa kako,onda,kako li je tek lepa ta ljubav
ta zamisljena ljubav
koju sam tako dugo zamisljao....