Nesto mi nedostaje...ne bih sebi mogao da objasnim sta tacno,tek osecam da se u meni pokrenulo izvesno nezadovoljstvo.
Negde iz dubine podsvesti krenuo je lagani talas nespokoja,uvukao se pod kozu,krenuo ka srcu i zelucu.
I osecam da dobija na snazi,kao cunami,preti da spere sa povrsine sve sto jesam i sto zelim da budem.
Imam ispunjen zivot,poslovi se krecu uzlaznom linijom,intezivno se druzim,upoznajem nove ljude i stalno vidjam sa dragim drugarima...pored mene je prelepa,atraktivna devojka,koja me odlicno razume.
Cak i dobro kuva...sto nikada i ne ocekujem od nekoga.
Umem i sam.
Veceras cu da spremam ribu sa drustvom i devojkama,picemo vino,pricati price...smejati.
Savrsen kraj jednog dana.
Opet,nesto nedostaje...
Mozda je to osecaj da je pored mene,najzad,devojka sa kojom bih mogao da provedem citav zivot.Osecaj da je vreme da nekoga pustim u sve moje i da se,na radost svih baka,tetki,komsinica,kasirki,zena na pijaci...ozenim i cekam decicu.
Ona je sve sto jedan muskarac sme pozeleti i jos i vise od toga...drugar,pravi laf!
A,opet,ljustura u koju sam se sakrio ne da unutra.
Osecaj da bih,mozda,celo svoje bice izdao kada bih se predao.
Kada bih bio,bar,siguran da sam stigao na kraj puta.
A da me ne muci ovaj osecaj,da moram jos da pesacim i trazim.