Zatvorio sam poslednju stranicu i uzdahnuo...uvek to uradim kada zavrsim sa citanjem dobre knjige.
Kao da se rastajem od dragog prijatelja,pomalo zbunjen i smusen,jer je druzenju dosao kraj,iako sam se nadao da ce nakon svake stranice,mene sacekati jos jedna nova,tek napisana.
Kako bi to bilo zanimljivo!
Prava Beskrajna prica...
Zivo sam cekao da vidim hoce li Darko,najzad,osvojiti svoju Ramonu,i kako ce to dalje izgledati...
Prava ljubav,ili jos jedno razocarenje?
Zavrsetak te,naizgled,price bez kraja,bio je pravi.
Otkrio sam,ponovo,ono sto sam oduvek znao...u traganju je smisao.
I ma sta drugi pricali,covek treba da gleda ka svom Suncu i nikada ne prestane da ga zeli.
Ponekad,takvo traganje,ma kako neizvesno izgledalo,moze ciniti  razliku izmedju zivota sa smislom
i zivota bez smisla.
Covek je nizak ili uzvisen,tacno onoliko koliko zelje i stremljenja koja ga gone.

Cim sa zavrsio citanje,i tako se rastao sa Darkom i Ramonom,pozeleo sam da pustim cuvenu pesmu Psihomodo Popa i napisem nekoliko redova zahvalnosti autoru.
Pozeleo,ali tog trenutka moj racunar je izdahnuo i otisao u vecna lovista.
Odmah sutra,kupio sam nov,mladji i lepsi.
A ovo je prvi post koji svira preko njegove operativne memorije...
Kompjuter sam promenio,srce ne...
I dalje tragam za svojom Ramonom...