Krenula je jedna dusa
davno
svetom da hodi
trazeci sebe
i u sebi tebe
sebi samoj
srecu da rodi
od cveta do cveta
sa kraja na kraj
beskrajnu srecu
savrsen sjaj...


I nista od toga
ne mogase naci...

Sve se tako
pretvorilo u tisinu
u neku luku mirnu
u jedan savrsen tren
kad se duse dirnu
dotaknu same
najvecu visinu...

POSTANU SAME SEBI SEN.