48 sati bez sna...i zavrsio se i ovaj dan.
Ne spava mi se,nisam umoran.
Jedino sto osecam je praznina i svest o uzaludnosti svake jurnjave.
Nikada nisam zeleo da jurim i zurim,nikada me nisu pokretali isti pokretaci koji pokrecu citav svet...
A,opet,uhvatim sebe u danima i danima bez odmora.
Svi ti ljudi,sve te potrebe,sav novac,nove perspektive...nista ne osecam kao svoje.
I sada,zamisljen,sedim ovde i mislim kako se dogodilo da nijedan moj dan ne pripadne samo meni?
Zasto ne mogu da iskljucim telefon,zatvorim sva vrata i prozore,pobegnem iz tocka svakodnevnice i nestanem...
Svet ce se vrteti i bez mene.
I svi oni kojima trebam,zivece i bez mene.

Ponekad pomislim,nije ovo zivot koji sam zeleo...i ne znam kako sam ovde dospeo.
Ali znam da cu se do kraja boriti za svoj komad mira.
Maleno parce zemlje pored Dunava.
Sto i nekoliko stolica.
Taman toliko koliko imam dobrih i probranih ljudi oko sebe.
Trpeza puna dobrog vina i punih tanjira.
Porodica,decica svuda okolo...i suton,tih i miran.
Taman toliko i nista vise od toga.
Jedan savrsen trenutak srece.
Nepomucen i nedodirljiv.
Sa takvim mislima tonem u san...