Verujem u spontanost,uvek sam verovao.
Ako nesto ide,ide…ne vredi se muciti.
Dvoje se mogu sresti i zavoleti,ali samo onda kada to dodje iznutra,samo od sebe.
I bilo ih je,nije da nije…cak i previse devojaka se motalo oko mene.
A ja sam uvek bio zacudjen.
Pa nisam ni bogat ni prelep,sasvim normalan,mislim…
Ali eto,u meni su uvek videli mnogo vise nego sto sam sam bio spreman da priznam.
I odbijao sam…trazio dalje.
Tu se negde stvorila i Ona.Sa recima da me voli,da sam njen zivot,da hoce da se uda za mene…uf!
Nije mi to trebalo.
Kao sa mnogim drugima,cinio sam sve da je oteram od sebe,u svojoj skromnosti,nadao se da gresi,da zasluzuje bolje od mene…I da je negde ceka mnogo bolji zivot.
I uspeo sam…otisla je.
Naravno,pocela odmah da nedostaje,ali tvrdog sam srca,utesio sam se drugima.
I prodjose dani.
Ne znam kuda…
I opet Ona.
Nisam to zeleo,nekako i bezao od nje…ali uvek je bila tu.
Kada smo se,najzad,ponovo poljubili i proveli noc zajedno,to je bilo kao da se nikada nismo ni rastajali.
I stvarno…moje je zagrljaj bio samo za nju,njene su me usne milovale najlepse…
A koliko je samo jeda bilo u njoj!
Nisam nikada sreo nekoga kome je ljubav bila potrebnija!
Kao kazna za sve sto je drugima radila…
Rekla je da sam kriv sto sam probudio ljubav u njoj,jer je tako bila snazna pre…
A ja sam slegao ramenima,zbunjen.
Mozda je i bila u pravu.
Tako joj je bilo lepo,onda kada je mutila razum mnogima.
Sada…nisam siguran da je potpuna bez mene.
I ne znam da li sam svoj kada nije tu.
Jos nismo zajedno…
Ona spava u nekom drugom krevetu.
I nedostajem joj.
Ma koliko jaka bila.
I nedostaje mi.
Ma koliko sam ogrubeo i navikao da budem sam…
I vise nista nije isto.
Sada je neprirodno da se budi bez mene.

Potreban sam joj.
I naravno,neko ce se zapitati,zasto ne gledam sebe i ono sto je potrebno meni…
Ali ne mogu.
Toliko prica o ljubavi…
Slagao bih sebe,kada ne bih bio tamo gde sam potreban.
Sav moj smisao,ostao je tamo gde ona spava…