Dve male glave,nagnute nad zelenu kartu Amazonije…
Istina,cas matematike je odavno poceo,ali je beskrajno dosadan.Dva mala decaka radije gledaju u kartu Juzne Amerike i zamisljaju borbu sa hordama Pigmeja,bezbrojne opasnosti i iskusenja,stare hramove,sakrivene iza zelenih zavesa puzavica i lijana,prepune zmija i raznih cudovista…
I u tim malim glavicama,sve je vec bilo jasno i isplanirano…
Sacekacemo jos nekoliko godina,skupljati novac i,cim budemo punoletni,otici tiho i neprimetno.
Pa neka se svi pitaju gde smo!
Vraticemo se posle puno dogodovstina,ovencani slavom i okiceni trofejima…
Visoki i snazni Jezdimir ce sve potrositi na pice i zene,jer on je bio onaj koji je voleo da se tuce,da se penje na najvise grane i da vuce devojcice za kikice…
A ja sam hteo da napisem knjigu.
Da!
Jednu knjigu koju ce decaci zadivljeno citati,dok ih majke budu opominjale da je kasno,da ce ih boleti oci i da ceo dan nista nisu ucili…
Knjigu cija ce izdanja devojcice kriti ispod jastuka,mastajuci da jednoga dana upoznaju hrabrog istrazivaca i pisca.
Ja sam bio onaj vaspitani decko sa pametnim ocima,koji je sa lakocom savladavao i najteze skolske zadatke.
Jezdimir je bio vecita mora nastavnika,nestasko pun humora ali i nemira.
Onaj koji je primoravao nastavnike da prizeljkuju penziju,mnogo pre nego sto joj je bilo vreme…
Tukao se,bezao iz skole…nikada nije ucio.
I niko nije mogao da shvati,sta nas dvojica radimo zajedno u poslednjoj klupi.
Mozda ne znam ni ja,ni danas.
Sada,kada pomislim,Jezda je bio tako pun zivota,ziveo je kako je hteo.
I ninasta se nije obazirao.
A ja sam sa lakocom zavrsavao sve obaveze,sve zadatke,skola je bila dosadna,a moja smirenost,vladanje situacijom i sarm koji mi je davao prednost nad ostalim djacima,samo su doprineli tome da se druzim sa onima “iz zadnje klupe”
Medju njima sam bio svoj.Nikada me nisu privlacili oni koji iz kuce idu u skolu,iz skole u kucu,zive svoje male zivote,zavrsavaju svoje male obaveze…I boje se da zaista zive!
Voleo sam,ja tako dobar i vaspitan,da se penjem po nedovrsenim gradjevinama,upadam tajno u skolske prostorije,kradem tresnje i kajsije iz dvorista vikendasa…i nikada nisam dao,da se u mom prisustvu,nesto veliko ukrade ili napravi neka steta.
Samo obicni deciji nestasluci.
Ali odlazak u vecito neistrazenu Amazoniju!
E,to je bilo nesto…
Mastali smo tako moj drugar Jezda i ja.
I mastali…
I odrasli.Postali momci,osvajali devojke.
Jezdimir je izrastao u snaznog mladica tvrdih i brzih pesnica.Koliko puta je samo nudio da nekog prebije,samo ako me popreko pogleda.Nije bilo potrebe,Jezdo,nikada.
Ali mi je uvek bilo drago sto si me uvek smatrao tako posebnim,da pazis “da me neko popreko ne pogleda”.
Cuvao sam se i sam.
I onda.septembar 2000 godine.
Mozda mu je bio i rodjendan tih dana.
Mozda i nije.
Decko sa krvavim rukama,prosutim crevima…molio je za pomoc.
Svi oko njega su trcali,vristali,zaustavljali kola…niko nije hteo da stane.Niko nije zeleo da isprlja svoja kola krvlju jednog dvadesetogodisnjaka.
Jezdimir je umro,tu u prasini ispred nase skole.
Nikada nismo stigli do Amazonije,borili se sa divljim plemenima…
Nikada i ne bi.
Znali smo to odavno.Ali tako sam zeleo da pricam sa njim o tome,jednom kad nam se unuci budu igrali na kolenima,ili kada ispred skole budemo cekala neka druga dva mala pustolovnjaka.
Tako bih voleo da nase dve male glave budu ponovo iznad karte Juzne Amerike.
Da mastamo…I da zivimo.