Vecito pitanje ljubavi…jos nisam sreo nekoga kome ta tema ne bi bila zanimljiva,niti nekoga ko nema nekoga koga se sa setom seca.
Ma koliko sebe “zanimali” sitnim zivotnim brigama,poslovima i problemima,uvek se negde pozadi,u dubinama svesti krije neka stara rana,prva neostvarena ljubav,gubitak i usamljenost.
I to je lepo.
Sva umetnost,poezija,muzika stoje na krhkim nogama ceznje,usamljenosti i bola.
Stavise,ta bol nas i cini uzvisenim i sposobnim da osecamo i patimo i ja u svemu tome vidim lepotu.
Kazu da se svaki lep dan,dan osuncan i srecan,mora platiti oblacima i dugim trenucima tuge.
Sve je odvajkada bilo u ravnotezi i lepotu nasih dana,u stvari,cine oni losi.
Kao sto zidovi posude daju smisao onom praznom prostoru unutra.
Mi moramo biti omedjeni trenucima lose srece,usamljenosti,the boli i beznadja…tek tako onaj prostor unutra,omedjen problemima dobija svoj pun smisao i znacaj.
Lepo je samo ono sto se moze uporediti losim.
Ljubav je kruna svacijeg zivota,ideja oko koje se vrti citav nas svet i sve ono sto cinimo ili ne cinimo dok zivimo na ovom svetu punom vreve i gungule.
I eto carobne formule koja i neizgovorena daje sansu da zivimo srecni na ovom svetu.
Ljubav je sveta,kljuc svega…alfa i omega.
I izgubljena ljubav je ljubav.
I ona koja traje
I ona koja nestaje
Sve ono sto moze biti i ono sto nikada nece postati…
Sve je to ljubav u koju treba da se zakljinjemo,za koju treba da zivimo.
Nikako sebicna
Niposto samoziva
Vec ljubav opsta i savrsena.
Zato…
Poljubite onog pored sebe
I ne ljutite se ako negde ode,prateci svoju zivotnu pricu.
Vazno je da negde postojimo
Da volimo.