Svakog jutra u Africi,budi se jedna antilopa i pocinje da trci.
Ako ne bude trcala dovoljno brzo,stici ce je lav i zaklati je...

Svakog jutra u Africi,budi se jedan lav i pocinje da trci.
Ako ne bude trcao dovoljno brzo i ne stigne antilopu...umrece od gladi.

Sunce se radja...
Ako zelis da prezivis-pocni da trcis!



Eto jedne pricice koja cesto sluzi kao himna i kuraz svima onima koji sav zivot i ceo svet vide kao neprestanu borbu i megdan polje.
I nikada se nisam pronalazio u njoj.
Kao sto sebe nikada nisam video u gomili,svetini,koja neprestano zuri,juri...gomila,zaradjuje i trosi.
Tako posmatrano,sasvim mi prijatno izgleda ideja da budem majmun,sedim u krosnji drveta i mirno jedem banane.
Koliko je neopisive mudrosti u onima koji,mimo sveta,zive svojim ritmom i tokom.
Potpuno neometeni tudjim standardima i ciljevima...
Pretrpan svakodnevnim obavezama i ispunjavanjem raznih,potpuno imaginarnih planova,covek lako zaboravi zasto je tu.
Sta je zaista nas cilj.
I da umeti igrati se na podu,sa detetom,predstavlja vrhunac zivotne filozofije i srece.
Jer cilja nas,ne treba da bude zamisljeno-IMATI.
Vec jedno obicno i tiho- BITI.
I biti srecan...

28.11.2008