Potpuna belina papira ispred mene…I strah od praznine.
Kao sto,poneko,ume da iz pukog straha i nesigurnosti zatrpava vazduh oko sebe praznim recima,tako se i ja,ponekad,nadjem ispred praznine papira ispred sebe.
I pocnem da kuckam.
Tek onako…da ispunim,ne znam ni sa cim.
Jednostavno,reci pocnu da se nizu bez nekog narocitog reda i smisla,a ja u svemu tome kao nemi posmatrac.
Cutim,gledam i cekam,da vidim kuda ce me odvesti ovo jednolicno kuckanje po tastaturi…
U jednom savrseno nepotrebnom danu promicali su ljudi,lica,sudbine…I ni jedna me nije dirnula niti pokrenula.
Da sam zaspao juce uvece i da sam se probudio sutra,ne bih propustio nista vazno.Stavise,ne bih nikada ni primetio nedostatak ovog tmurnog,besmisleno hladnog dana…
Tu je,cak,citav dan bila i Ona.
Ali,eto,ni sve moje magije nisu uspele da ozive dodire i osecanja,jedno pored drugog,bez strasti,uspavani,kao da smo dvoje koji nestaju,kopne…I sav uzas mojih najgorih kosmara je u bezvoljnosti i bezidejnosti,pokazao se u ovom danu.
Svu svoju energiju,sav zar krvi,svu inteligenciju,svaku procitanu knjigu spreman sam da ulozim u stvaranje savrsenog dana,punog ideja,smeha,sarma i uzbudjenja.
Stvaranje magicnog sveta nije lak zadatak,ali to je ono sto zelim da uradim u svom zivotu.
Samo da pored sebe imam nekog za koga cu da se borim,kome cu da ulepsavam svaki dan,koga cu da zavodim i zavedem svakog Bozjeg dana.
Da ovaj zivot pretvorim u umetnost zivljenja.

Zavrsicu ovaj dan nezadovoljniji nego sto sam ga zapoceo.
A to je neuspeh.
A ne postoji ni jedan razlog za to,osim licnog osecaja praznine.

I znam da ce proci.
Mora proci.
Ali iskoristi cu ovaj dan da ispunim jedan papir.
Jos jedna fotografija,kao uspomena na 25.03.2008.
Mnogo zivotvornija i sa vecom moci podsecanja nego bilo koja prava fotografija.

Danas sam se probudio u 6 30.
Danas sam radio do 13 30 i nista se nije dogodilo.
A NISTA je nesto STRASNO.

Onda sam bio do Nje,pokupio je sa posla.
Kupovali gluposti u Maksiju(nismo se smejali)
Bili u Sava Centru da kupimo karte za Crvenu Jabuku.
Otisli na Gardos.
(mislio sam da ce me pogled na moj Dunav razvedriti)
Poljubili se na klupi.
Rucali u “Vagonu”
(konobari bili odvratni,spori i lenji,restoran previse bucan…)
Vozili se kuci kroz vejavicu snega,drzali za ruke i cutali…
I to je sve.
Zapamticu kako su joj dlanovi bili vruci,koje smo pesme slusali,i praznine koju smo oboje osecali.
I nervoze koju sada osecam.
I belog papira koji se ispunio redovima koji imaju zadatak da me podsete na ovaj dan.

To je fotografija ovog mog utorka.

Da me podsete
kada ponovo budem sav u bojama svih duga Sveta
kada budem slikao osmehe na svakom licu koje sretnem
kada magicni stapic pocne da posipa svoju zvedanu prasinu
da sam covek
kome treba Sunca.