i poteci vekovima
kao Dunav kreni
i nemoj nikad stati
da me radujes
jer je radost tvoja
moja jedina sreca
jedini razlog
zbog koga tecem
zapenusan
i snazan
kao Dunav
da ponesem
tvoju srecu
srecu moju
u dubine Vremena
i Vecnosti nase…
Otkud sad te suze...
Ti mali dijamanti
iz ociju tvojih sjajnih
tih ociju sto me lepo miluju
svakim svojim pogledom
iz kojih volim da citam
ljubav
kao iz najlepseg romana na svetu.
Kada reka potece
iz svakog oka
to postane voda duboka
i svaka kap pece...
Cista tuga,esencija bola.
I ja ostanem nem...
Vise volim da se kupam
u zori tvoga osmeha
radosnom suncu tvoga smeha.
Suze su oci sto se od muke znoje
vise volim osmehe tvoje...
otvorio jedno oko
pazljivo nanisanio u tvoje srce
i ispalio najneznije reci koje znam
sve ne bih li te sa nogu oborio
pokorio...
Otvorio sam paljbu iz svih svojih oruzja
povukao trupe iz okruzja
sve podredio tom cilju
da te sacuvam u svom okrilju
I slavio bih pobedu
uzivao u tom sjaju
da nisam nesto shvatio
ali tek na kraju...
Kad bih te pobedio
i sebi potcinio
to bi bilo najgore
sto bih ucinio
jer
tek kad si slobodna
kad si sebi sve
kad si tako divlje svoja
tek tada smem da se radujem
sto si tako divno moja!
E,tako...
Nasmesio sam se Dunavu
i veselo namignuo Suncu
prosuo dobru volju
po putu
i krenuo...
Udahuo sam duboko
jako
najjace
i poleteo preko plavog neba
obleteo Gardos
mahnuo Pobedniku
vinuo se jos vise
jos dalje
i eto me iznad Krka
pozdravio zacudjenog Danijela
koji se tek probudio
i eno ga
jos trlja zbunjeno oci
a mene eto iznad Rima
Koloseum jos drema
espreso se nije ohladio
Italija odmara
pa naravno
nedelja je...
Udahnem jos malo
skocim do Pariza
odmorim na Kuli
ah,grad ljubavi
ma vazi
jos tamo
tamo na Kalisu
lepse se ljubi
lepse voli
i odem do Londona
svetska Metropola
puna guzve i buke
a i vazduh se nesto oseca
nije mi nesto danas
bas nista
taj London.
I krenem ka Velikoj Jabuci
da mahnem onom kipu
sto ga zovu imenom Slobode
ali nesto mi se nije dalo
zastanem iznad okeana
malo odmorim
pomislim
idem nazad
hocu kuci
nedelja je danas
necu daleko
dosta sam se igrao.
I vratim se nazad
u jednom hipu
poljubim Dunav
u uzburkan obraz
kazem Suncu
i ovde si lepo
sto da letim
bilo kuda
sto da idem
bilo gde
sad je septembar
bice vina
eno u Karlovcima
eno u Vrscu
eno u Zupi
ma svega ima i ovde
necu da me neko uhvati
kako pripit letim
nedelja je
sacekacu rucak
popicu vino
sedecu pored Dunava
i mirno cu spustiti glavu
u narucje svoje ljubavi
leteo ne leteo
u centar Sveta sam sleteo
"Moja ljubavi,
digla si me toliko visoko da i kad bih pao
- do zemlje bih se naživeo."
Matija Bećković
Ima,tako,reci koje ostave bez daha,koje sazmu u sebi svu onu silu koja cuci u nama,a ne umemo je izreci.
Odjekuju te misli,posle,svuda po nama,u svakom trenutku i svuda.
I snaga im se,u nama,uvecava i uvecava,sve dok ne ostanemo potpuno osamuceni.
E,tako je mene osamutio Matija Beckovic i ovaj njegov citat.
Neizrecena snaga ljubavi,sapuce u meni...a,opet,nikada ne bih uspeo da je opisem ovako.
Svu snagu i silu ljubavi,koja goni do zvezda...a cak i pad osetimo kao ceo jedan zivot.
To je slepo,bezrezervno,silovito i jedino potpuno.
To je ljubav.
I svi je zele...
A retki su i odabrani,oni koji umeju i imaju smelosti da zakorace.
ogrni se sa mnom
kao krznom tople zivotinje
i napuci te medne usne
sto mirisu na mleko
dodirni,onako,meko
i ispij me zudno
kao poslednju kap zivota.
Neka budem zalog
svih buducih vecnosti
svakog proslog dana
spomenik buducnosti
i neka nam poslednji dah
bude nem kao onaj prvi.
Jer hocu da se volimo
kao svakog danas
kao uvek juce
kao stalno sutra...
Da budemo kao deca
da budemo kao ljudi
da budemo kao starci
kao da budemo
sve sto smo postali
i narocito
ono sto nismo
a mogli smo biti...
"Vojim te!
Vojim te
sve do neba
i natrag
sve tako u krug
opet i ponovo
dok me nogice ne zabole
i onda jos jednom!"
I sta ja,sad,tu da dodam?
Stisao se vetar
nad onim nemirnim morem
udavilo sunce
svoje lepo lice
u plavim dubinama
i niko
i nista
sada se ne mice
tisina
svuda...
Tiho srce tvoje
i tiho srce moje
otkucava sekunde
i planeta se okrece
po tom taktu ljubavi
kao veliki casovnik Vasione
tacna mera
svega sto postoji...
moje nebo plavo
moja uspavanka
neumorna pletisanka
moje najmoje...
Stani u sve moje dane
u sve moje sne
moje sve i u svemu sve
moje najsve!
Svaka zvezda
svako nebo
i dubina svakog oka
budi moja reka
planina visoka
budi ceo svet
budi sve sto postoji
budi tek uzbrani cvet
sto se rose boji...
Budi moja emocija
pesma nasmejana
budi moje srce
i igra razigrana.
Budi sve to!
Jer neko mora...
A ja hocu da to budes ti.




